Zaboravili ste lozinku?    Registriraj se
Dražen:: Base skokovi daju mi osjećaj slobode!
(Rejting 0 od 5)
Base jumping
Autor: Tanja Kraljić   
Utorak, 29 Svibanj 2007 23:56

Bacim mali padobrančić iz ruke, čekam da se izvuče i povuče veliki, to mi traje kao vječnost, gledam stijenu oko sebe i znam – ako se sad ne otvori padobran, ne za sekundu nego SAD, nema me više... Kad se to sve otvori još nije kraj... - priča Dražen, base skakač koji se s ovim sportom bavi dvije godine, i nastavlja:: To jutro me bilo najviše strah, kad smo išli obići teren, tražiti najpogodnije mjesto za skok. Strah me bilo i doći na rub, jer je u početku uvijek sve iz daleka, dođeš, vidiš, baciš kamen... Slijedeći korak je stati na rub... Strah je veliki. Kad stanem na rub – straha više nema. Tu sam potpuno sam sa sobom. Potpuno sam svjestan što radim.

 

Priča se da se u Crveno jezero ne može ni kamen ubaciti. Kako ste vi uspjeli (u)skočiti?!
Na strani gdje je Vidikovac postoji mjesto od kuda kamenje upada u jezero. Mi smo toga dana rano ujutro otišli tamo i pokušavali kamen ubaciti. Uspjeli smo.

Da nije upao kamen, jel bi skočio?!
Pa... Ne bih.



Kamen bacate i zbog jedne druge stvari...
Točno. Bacamo ga da vidimo koliko imamo sekundi vremena do otvaranja padobrana. Kamen je letio 6 sekundi do udarca u stijenu, odnosno do jednog izbočenja tzv. trbuha, koji je i nama zadavao muke, i onda je još 2 sekunde letio do udarca u vodu. Toliko je i nama trajao skok, dakle 8 sekundi za 240-metarsku stijenu Crvenog jezera. Padobran smo, naravno, morali otvarati prije tog trbuha stijene i nastojali smo se odmaknuti od nje. Uvijek postoji opasnost od udarca u stijenu, to može biti kobno. Zato svaki skok zahtjeva specifično slaganje odnosno pakiranje padobrana, jer o tome kako je složen padobran ovisi na koju će te stranu i u kojem smjeru zabaciti. Dobrim pakiranjem padobrana spriječavamo udarac u stijenu. Ali to je vrlo nepredvidivo... Nažalost, često se u base-u događaju nesreće. Ulog je velik. Linija je tanka.

Od kud ideja za skok u Crveno jezero?
Robi moj instruktor, Robert Pečnik, prvi je skočio. Ideja o skoku u Crveno jezero je i krenula od njega. Osim nas još je skočio Neno Pešut, Vanja i ja, te dva Slovenca i Rus.

 

Jel' točno da je Rus izveo jako opasan skok i da je u zadnji tren otvorio padobran?
Istina. Kad je došao na Crveno jezero i vidio kakva je stijena, procijenio je da je taj skok preopasan i da neće skakati. Mene je osobno njegova odluka iznenadila, iako ne ulazim u tuđe odluke. Inače, Rus Jurij Kuznjecov je jedan od najpoznatijih i najiskusnijih base skakača u svijetu, prati ga svjetski glas. Jako je dobar baser. No, baseri imaju nepisano pravilo:: ako procjene da je skok preopasan, da je niska stijena i sl. – ne skaču - ukoliko im taj skok nije od posebne važnosti. Bježiš od toga zapravo. Nama je ovaj skok bio važan: ipak je to naše Crveno jezero, nikad nitko nije ovdje skakao base... Nama to znači puno, Rusu baš i ne i to je razumljivo.

I što je onda bilo? Ipak je skočio?
Da, prvo kad je vidio kako to izgleda i koliko je opasno, odlučio je da neće skočiti. Međutim kad smo svi mi skočili, kad je vidio da je nama sve prošlo u redu i da se oprema otvorila perfektno, ipak je odlučio skočiti. Skočio je u posebnom odjelu "Prodigy", koje je dizajnirao naš Robert Pečnik, i u tom odjelu on ima veliku brzinu naprijed, a manje propadanje. U tom odjelu čovjek izgleda kao ptica. No, u tom odjelu skakaču treba par sekunda pada prilikom kojeg hvata zalet za let naprijed, a ovdje je to sve bilo prenisko i prekratko vremena. Uspio je.



Skakali ste u čamac?!
Mogli smo skakati u čamac, ali mi smo skakali pored u vodu. Jer je čamac bio jako mali. Svaka čast dečkima iz GSS-a, uopće nije bilo jednostavno spustiti čamac u jezero, pogotovo jer je zadnjih 20m vertikala. Skakali smo pored čamca, skupili padobran i otplivali do obale gdje su nas čekale speleo ljestve kojima smo se popeli gore.

Dražene, osjećaš li ti strah?
Strah kod sebe mogu vizualizirati kao piramidu. To jutro me bilo najviše strah, kad smo išli obići teren, tražiti najpogodnije mjesto za skok. Strah me bilo i doći na rub, jer je u početku uvijek sve iz daleka, dođeš, vidiš, baciš kamen... Slijedeći korak je stati na rub... Strah je veliki. Ali što je skok bliže, u meni se strah smanjuje, odnosno sužava poput piramide. Potom slijedi pakiranje padobrana, tu je već strah puno manji. Tad sam već odlučio da skačem, koncentriran sam na pakiranje jer tu i najmanja sitnica može biti presudna. Pakirajući padobran razmišljam o skoku, stijeni... I strah je puno manji... Kad prilazim rubu, pričamo, zezamo se, no strah još uvijek postoji. Kad stanem na rub – straha više nema. Tu sam potpuno sam sa sobom. Potpuno sam svjestan što radim. 



Tebi tih 8 sekundi skoka sigurno traju kao vječnost?

Točno tako. Niz radnji u tih 8 sekundi trebam napraviti i svaka treba biti besprijekorna. Bacim mali padobrančić iz ruke, čekam da se izvuče i povuče veliki, to mi traje kao vječnost, gledam stijenu oko sebe i znam – ako se sad ne otvori padobran, ne za sekundu nego SAD, nema me više... Kad se to sve otvori još nije kraj, sad znam da je sve oke i još imam vremena za uživanje, sjedim u padobranu, gledam stjenu oko sebe, ispod jezero... Uživam!

Imali ste podršku GSS-a, lokalnog stanovništva...
Razgovarali smo u Paklenici s Stipom Božićem, zainteresirao se za naše skokove pa nas je i snimao, a pomogao nam je i s GSS-om koji su nam osigurali čamac u jezeru. Veliku zahvalu želim uputiti ljudima iz Imotskog, sigurno je tisuću ljudi došlo vidjeti naš skok, svi su nas podržavali i bodrili. Iako za ovaj skok nismo imali dozvolu, nitko nas nije spriječio, gostoprimstvo je bilo vrhunsko, svaka čast Imoćanima, divni su ljudi!



Koje su najbolje lokacije u Hrvatskoj za base skokove?
Imamo 5-6 dimnjaka i isto toliko zgrada u Zagrebu, stijena u Anića kuku u Paklenici, planiramo skočiti i sa stjene koju penju Big Wall, zatim Klis kod Splita, Omiš, Istarske toplice...

Kako se postaje base skakačem?
U base-u sam dvije godine, a u Hrvatskoj nas ima sedmero koji aktivno skačemo i mi smo sad već jedna prava mala zajednica. Pridružila nam se i jedna cura, lijepo skače, Jasna se zove. Mlada je i treba je polako uvoditi u ovaj sport. Moj mentor i instruktor je Robert Pečnik.
Za base je izuzetno važno prethodno padobransko iskustvo. Padobranac sam od 1995. i imam oko 1000 skokova padobranom, Robert ima 5000 skokova. Nepisano je pravilo da te nitko neće uzeti u školu base-a ako nemaš barem 300 skokova padobranom. Base je jako čist i jednostavan sport.



Kakvi su ti planovi?
Idem ovo ljeto skakati u Rusiju, Norvešku i Švicarsku. U base-u nema natjecanja, skačemo za gušt.

Baviš se jednim od najopasnijih, ako ne i najopasnijim sportom današnjice. To je vrhunski adrenalin. Što je to što te, nakon iskustva u base-u, još može osvojiti, ponjeti...
Svaki skok je različit, svaki je novi izazov i priča za sebe. Ne gledam to samo kroz adrenalin. Uživam u prirodi, u stapanju s prirodom, puno se penjemo po stijenama, hodamo više sati do mjesta skoka, uživam u osjećaju slobode... To je base.








 
KOMENTIRATI MOGU SAMO PRIJAVLJENI KORISNICI, PRIJAVITE SE ILI REGISTRIRAJTE!
Podijeli ovaj članak (google, twitter, facebook...)
Adventure Sport Portal on Facebook

ZADNJE SA FORUMA

ZADNJI KOMENTARI


NAJČITANIJI ČLANCI (zadnjih 30 dana)






AS Forum!

MARKETING

Rubrike

Mi na Adventure Sport portalu želimo svijet učiniti boljim mjestom za život!
Animus 2005. Sva prava pridržana. Članci i fotografije u vlasništvu su Adventure Sport Portala, osim ako nije drukčije naznačeno. Stavovi autora članaka nisu nužno i stavovi uredništva. Ne preuzimamo odgovornost za moguću izravnu ili neizravnu ozljedu ili štetu proizašlu iz sadržaja na Adventure Sport Portalu.